Ovdje stoje zabilježene samo neke od mojih brojnih misli. Enjoy <3.
Hvala za 2778 posjeta:)
18.05.2012.
.
Al' ne dam nikom ovu bol, jer to je život moj, jer to je život moj
Ma svedok mi je samo Bog da zauvek sam tvoj, ja zauvek sam tvoj..
Lagano se njišem u ritmu muzike, svi oko mene su veseli, sretni, euforični.
Moje misli su i dalje ipak skoncentrisane čvrsto na tebe, i koliko god se trudila, drugačije ne može.
Izgledamo odlično, ali imali smo mi i boljih dana. Znaš to dobro.
Mene izjeda pomisao da nismo onakvi kakve nas volim. I da se nećemo znati vratiti na staro.
Griješim, znam. Ja ionako uvijek griješim, a neka prokleta, pomalo nezaslužena sreća svaki put na kraju stane na moju stranu.
Ja ne volim kad sam daleko pored tebe, iako me držiš u zagrljaju.
Ne volim ove dane.
Tu distancu osjetim samo ja. Ja i niko više.
I ne trudim se da je ikom opišem. Ona je moja i ničija više. Baš kao i ti.
Ne znam šta bih bez tvog optimizma, i bez tvojih pokušaja da uvijek popraviš sve.
Da me smiriš kad napravim more problema od obične kapljice, po ko zna koji put.
Da prihvatiš moju arogantnost, drskost i neporecivu razmaženost.
Da mi ne daš da plačem, po ko zna koji put.
A ja? Ja ništa u životu nisam smatrala svojim koliko smatram tebe.
Ja sam prisvojila nas. Posesivno sam vezana za tebe, i uvijek te sebično čuvam.
U svakom trenutku je prisutan prokleti strah. Konstantni strah da će pored mene ostati prazno mjesto.
Jedna usamljena ruka, jedna prazna soba, jedna prepuna pepeljara, i jedan hladni usiljeni osmijeh.
Ti si toliko moj. Moj si kao što nikad ničiji nećeš biti, jer kolaš mojim venama. Tečeš mi kroz krv.
Moj si kao što nikad ništa neće biti moje, jer neću dopustiti da mi se iko ovako uvuče pod kožu.
Da, to određujem samo ja. Baš kao od onog dana kad sam izabrala tebe.
Četiri godine stvaram Nas.
Nikome i ničemu neću dati da mi oduzme to.
Niko na to nema pravo.
Ja sam od nas napravila ovo što jesmo danas. Ja.
Kad je i nebo bilo protiv nas, kad ni Bog ni vino nisu mogli pomoći - ja sam bila tu.
Bila sam tu da te ljubomorno čuvam od svake koja te pogleda, i da se ironično nasmijem svakoj koja pomisli da može da te udalji od mene.
Bila sam tu da stvaram, i čuvam Nas.
Nas smo dvoje. Dvoje. I tu nema mjesta za suvišne drske riječi, za prezrive hladne poglede..
Mi nikad nećemo postati samo tamna mrlja koja se rasipa u komadiće.
Naš okean sreće, ljubavi i bola nikad neće presušiti.
Ne dam nikom ovu bol.
Nekad baš i uživam u ovoj patetici..
Ja te volim, i neću te dati.
Nikad.
Nikom.
Pamti to.
Ponekad baš mrzim što mi tečeš kroz krv.
U isto vrijeme mrzim sebe što ti ne vjerujem. Ni jednu jedinu riječ.
Hoću da te sakrijem od svih njih. Mrzim što te žele.
I opet..
Hoćeš li više ikome ikad biti centar svijeta? Čitavog onog šarenog svijeta pored kojeg je sve drugo sivo i glupo..
Hoće li te znati i smjeti voljeti godinama?
Bezuslovno, neizmjerno, sebično, kako je čovjek u stanju voljeti samo sebe.
Da li će znati da te voli tako? Tako simpatično, neprestano se pitajući da li nešto radi pogrešno?
Hoće li znati to, mili?
Da ti pruži neizmjernu slobodu, a opet da te čitavo vrijeme drži u šaci, na dlanu, kako se čuva posljednja, najvrijednija kap vode.
HOĆE LI ZNATI ? Da trpi i prašta, da daje cijelu sebe, da zna kad treba stati, kad ostati, da te zna navesti da uradiš tačno ono što ona želi, baš tad i baš tako kako zamisli. Hoće li znati? Da drhti od straha da te izgubi, pa da te još snažnije grli, i da te ne da nikome, ma baš nikome na ovom svijetu. Hoće li znati mili? Da bude kao mi, zaljubljena i posvađana, ljuta i nasmijana, zagrljena i pospana..
Hoće li ijedna znati da te voli, uopšte?
To si ti. Uvijek si bio ti.
Uvijek si me rastavljao i sastavljao na najbolje načine. Na svoje načine.
Ja za bolje i ne znam. Ja sebi nikad i nisam željela bolje.
Umjesto da te vremenom pusti, ovo srce te još više vezalo za sebe. Navika i čežnja su učinile svoje.
Ja sam uvijek vjerovala u nas kao ni u šta na ovom svijetu. A ti si uvijek znao to.
Tvoji načini nisu ni dobri ni loši. Ali uvijek su savršeno odgovarali mojim željama i hirovima..
A želje su nastajale tek nakon što nešto uradiš. Čudno..
Za mene samo ti znaš kako treba.
Ne bih mogla bez tebe.
Previše si u meni.
U svakom dijelu mene.
Svaki atom je ovisan o mirisu tvog tijela, o tačno takvom pogledu kakav ti imaš. Toj istoj dubini, tom pogledu koji govori više nego sve riječi ovog svijeta.
Konačno si me ubijedio da me voliš.
I da ja smijem voljeti tebe.
Zaboravila sam uz tebe šta je patetika..
Samo ponekad, možda, dođe... ma nije važno.
Ništa nije važno dok si tu uz mene.<3
Znas li osjecaj kad ne mozes da se zamislis bez njega?
Kad je svaka sekunda bez njega potpuno besmislena?
Kad ne zelis nista raditi ako to nije s njim..
Znas li ono kad ti je i patetika draga?
Kad te frustriraju sitnice, jer ti on toliko znaci.
Ono kad si ljubomorna na svakog s kim on provodi vrijeme. Musko. Zensko. Porodica.
Znas li kako je biti vezan za jednu osobu godinama?
Dok svi drugi 'idu dalje', a ti se bez njega osjecas izgubljeno?
Ono kad vjerujes u vas, bezgranicno, neizmjerno.
Ono kad ga stavljas iznad svega, i iznad sebe i svojih zelja.
Ono kad zelis da je on sretan i nasmijan. I ljubomoran.
Ono kad si ponosna na sve to sto ste stvorili.
Ono kad drhtis iz straha da ga izgubis.
Kad drhtis od ljubavi.
Imamo oboje 17 i odlučnost, pa zamišljamo našu djecu i budućnost
Kunem ti se svim najdražim, svet je onaj osjećaj kad sam u tvom naručju.
Obožavam svaki trenutak sreće koji znamo stvoriti bolje nego iko.
I sve ono o čemu sam čitav život sanjala..
Sebično ću te čuvati za sebe i kad kucne naš zadnji čas.
Savršeno se sklapamo, i nikad to neću poreći.
Volim što voliš me.
Godine prolaze.
Ubjeđuješ starije da prijatelji ipak postoje.
A onda te, jedne noći, hladni vjetar udari u lice.
Ni u šta više nisi siguran.
Ljudima pružiš bliskost, daš im sebe kao na dlanu.
A zauzvrat dobiješ jedino istinu : da bliskost predstavlja konce na kojima već odavno visiš sa osmijehom ponosa na licu, a te konce u svojim bezosjećajnim šakama drže upravo oni.
Kandžama paraju sve što stvoriš, a na licu im blista iskreni osmijeh prezira.
Ne znaš ko, kada, ni kako, ali osjetiš nož u svojim leđima.
Pa kriviš sebe, jer ne znaš drugačije.
Pa živiš takav život.. da ne vjeruješ nikom.
pi es : Ti mi kažeš: Mače nemoj plakati, nemoj nikad plakati. Nemoj pred njima.
A ne znaš da tvoje mače ne zna plakati za bilo čim drugim. Taj razlog još nije naišao.
Mili..
Možda smo mi, ovakvi kakvi smo u mom srcu, samo san.
Možda je sve samo iluzija koju sam željela imati, i koja je još uvijek ustvari ostala samo želja.
Nekad pomislim da te ne znam čuvati. I da ne znaš biti lud za mnom.
Rijetko kad sam u stanju odgovoriti na pitanje - vrijedi li sve ovo? Budim se u suzama. Srce otkucava brže nego ikad.
Ja znam da ću i bez tebe biti dobro.
Ja sam sebi dovoljna.
Plaši me da li ću znati pustiti te, da li ću željeti to.. Sve više mi se čini da tu osobu pored sebe i ne poznajem. To nisi ti.
Sa suzama u očima, i posljednjim atomom snage, drhtavim nogama trčali su u skloništa. Molili su se za bolje sutra. Neki su uspjeli pobjeći od granata i metaka prezrivog neprijatelja.. Mnogi i nisu. Jedanaest hiljada petsto četrdeset i jedno.
Tačno toliko ih je prolilo svoju krv po ucviljenim ulicama Ovoga grada. Muškarci, žene i djeca. 'Niko neće znati što je na brata pucao brat'
Šta je krivo jedno dijete koje je zaustavljeno u prvim koracima za loptom? Šta su krive majke, i žene, i svi oni koji su se borili dušom, i tijelom? Šta je iko kriv?
Nakon dvadeset godina ostale su suze. Ostala su zamišljena lica prolaznika, ostalo je cvijeće koje lagano vene, i Sarajevske Ruže vječno urezane pod našim koracima. Ostali su spomenici, i ožiljci na fasadama, i ožiljci na dušama ljudi. Ostala je Sarajevska Crvena Linija.
Al' ne dam nikom ovu bol, jer to je život moj, jer to je život moj
Ma svedok mi je samo Bog da zauvek sam tvoj, ja zauvek sam tvoj..
Lagano se njišem u ritmu muzike, svi oko mene su veseli, sretni, euforični.
Moje misli su i dalje ipak skoncentrisane čvrsto na tebe, i koliko god se trudila, drugačije ne može.
Izgledamo odlično, ali imali smo mi i boljih dana. Znaš to dobro.
Mene izjeda pomisao da nismo onakvi kakve nas volim. I da se nećemo znati vratiti na staro.
Griješim, znam. Ja ionako uvijek griješim, a neka prokleta, pomalo nezaslužena sreća svaki put na kraju stane na moju stranu.
Ja ne volim kad sam daleko pored tebe, iako me držiš u zagrljaju.
Ne volim ove dane.
Tu distancu osjetim samo ja. Ja i niko više.
I ne trudim se da je ikom opišem. Ona je moja i ničija više. Baš kao i ti.
Ne znam šta bih bez tvog optimizma, i bez tvojih pokušaja da uvijek popraviš sve.
Da me smiriš kad napravim more problema od obične kapljice, po ko zna koji put.
Da prihvatiš moju arogantnost, drskost i neporecivu razmaženost.
Da mi ne daš da plačem, po ko zna koji put.
A ja? Ja ništa u životu nisam smatrala svojim koliko smatram tebe.
Ja sam prisvojila nas. Posesivno sam vezana za tebe, i uvijek te sebično čuvam.
U svakom trenutku je prisutan prokleti strah. Konstantni strah da će pored mene ostati prazno mjesto.
Jedna usamljena ruka, jedna prazna soba, jedna prepuna pepeljara, i jedan hladni usiljeni osmijeh.
Ti si toliko moj. Moj si kao što nikad ničiji nećeš biti, jer kolaš mojim venama. Tečeš mi kroz krv.
Moj si kao što nikad ništa neće biti moje, jer neću dopustiti da mi se iko ovako uvuče pod kožu.
Da, to određujem samo ja. Baš kao od onog dana kad sam izabrala tebe.
Četiri godine stvaram Nas.
Nikome i ničemu neću dati da mi oduzme to.
Niko na to nema pravo.
Ja sam od nas napravila ovo što jesmo danas. Ja.
Kad je i nebo bilo protiv nas, kad ni Bog ni vino nisu mogli pomoći - ja sam bila tu.
Bila sam tu da te ljubomorno čuvam od svake koja te pogleda, i da se ironično nasmijem svakoj koja pomisli da može da te udalji od mene.
Bila sam tu da stvaram, i čuvam Nas.
Nas smo dvoje. Dvoje. I tu nema mjesta za suvišne drske riječi, za prezrive hladne poglede..
Mi nikad nećemo postati samo tamna mrlja koja se rasipa u komadiće.
Naš okean sreće, ljubavi i bola nikad neće presušiti.
Ne dam nikom ovu bol.
Nekad baš i uživam u ovoj patetici..
Ja te volim, i neću te dati.
Nikad.
Nikom.
Pamti to.
Ponekad baš mrzim što mi tečeš kroz krv.
U isto vrijeme mrzim sebe što ti ne vjerujem. Ni jednu jedinu riječ.
Hoću da te sakrijem od svih njih. Mrzim što te žele.
I opet..
Hoćeš li više ikome ikad biti centar svijeta? Čitavog onog šarenog svijeta pored kojeg je sve drugo sivo i glupo..
Hoće li te znati i smjeti voljeti godinama?
Bezuslovno, neizmjerno, sebično, kako je čovjek u stanju voljeti samo sebe.
Da li će znati da te voli tako? Tako simpatično, neprestano se pitajući da li nešto radi pogrešno?
Hoće li znati to, mili?
Da ti pruži neizmjernu slobodu, a opet da te čitavo vrijeme drži u šaci, na dlanu, kako se čuva posljednja, najvrijednija kap vode.
HOĆE LI ZNATI ? Da trpi i prašta, da daje cijelu sebe, da zna kad treba stati, kad ostati, da te zna navesti da uradiš tačno ono što ona želi, baš tad i baš tako kako zamisli. Hoće li znati? Da drhti od straha da te izgubi, pa da te još snažnije grli, i da te ne da nikome, ma baš nikome na ovom svijetu. Hoće li znati mili? Da bude kao mi, zaljubljena i posvađana, ljuta i nasmijana, zagrljena i pospana..
Hoće li ijedna znati da te voli, uopšte?
To si ti. Uvijek si bio ti.
Uvijek si me rastavljao i sastavljao na najbolje načine. Na svoje načine.
Ja za bolje i ne znam. Ja sebi nikad i nisam željela bolje.
Umjesto da te vremenom pusti, ovo srce te još više vezalo za sebe. Navika i čežnja su učinile svoje.
Ja sam uvijek vjerovala u nas kao ni u šta na ovom svijetu. A ti si uvijek znao to.
Tvoji načini nisu ni dobri ni loši. Ali uvijek su savršeno odgovarali mojim željama i hirovima..
A želje su nastajale tek nakon što nešto uradiš. Čudno..
Za mene samo ti znaš kako treba.
Ne bih mogla bez tebe.
Previše si u meni.
U svakom dijelu mene.
Svaki atom je ovisan o mirisu tvog tijela, o tačno takvom pogledu kakav ti imaš. Toj istoj dubini, tom pogledu koji govori više nego sve riječi ovog svijeta.
Konačno si me ubijedio da me voliš.
I da ja smijem voljeti tebe.
Zaboravila sam uz tebe šta je patetika..
Samo ponekad, možda, dođe... ma nije važno.
Ništa nije važno dok si tu uz mene.<3
Znas li osjecaj kad ne mozes da se zamislis bez njega?
Kad je svaka sekunda bez njega potpuno besmislena?
Kad ne zelis nista raditi ako to nije s njim..
Znas li ono kad ti je i patetika draga?
Kad te frustriraju sitnice, jer ti on toliko znaci.
Ono kad si ljubomorna na svakog s kim on provodi vrijeme. Musko. Zensko. Porodica.
Znas li kako je biti vezan za jednu osobu godinama?
Dok svi drugi 'idu dalje', a ti se bez njega osjecas izgubljeno?
Ono kad vjerujes u vas, bezgranicno, neizmjerno.
Ono kad ga stavljas iznad svega, i iznad sebe i svojih zelja.
Ono kad zelis da je on sretan i nasmijan. I ljubomoran.
Ono kad si ponosna na sve to sto ste stvorili.
Ono kad drhtis iz straha da ga izgubis.
Kad drhtis od ljubavi.
Imamo oboje 17 i odlučnost, pa zamišljamo našu djecu i budućnost
Kunem ti se svim najdražim, svet je onaj osjećaj kad sam u tvom naručju.
Obožavam svaki trenutak sreće koji znamo stvoriti bolje nego iko.
I sve ono o čemu sam čitav život sanjala..
Sebično ću te čuvati za sebe i kad kucne naš zadnji čas.
Savršeno se sklapamo, i nikad to neću poreći.
Volim što voliš me.
Godine prolaze.
Ubjeđuješ starije da prijatelji ipak postoje.
A onda te, jedne noći, hladni vjetar udari u lice.
Ni u šta više nisi siguran.
Ljudima pružiš bliskost, daš im sebe kao na dlanu.
A zauzvrat dobiješ jedino istinu : da bliskost predstavlja konce na kojima već odavno visiš sa osmijehom ponosa na licu, a te konce u svojim bezosjećajnim šakama drže upravo oni.
Kandžama paraju sve što stvoriš, a na licu im blista iskreni osmijeh prezira.
Ne znaš ko, kada, ni kako, ali osjetiš nož u svojim leđima.
Pa kriviš sebe, jer ne znaš drugačije.
Pa živiš takav život.. da ne vjeruješ nikom.
pi es : Ti mi kažeš: Mače nemoj plakati, nemoj nikad plakati. Nemoj pred njima.
A ne znaš da tvoje mače ne zna plakati za bilo čim drugim. Taj razlog još nije naišao.
Mili..
Možda smo mi, ovakvi kakvi smo u mom srcu, samo san.
Možda je sve samo iluzija koju sam željela imati, i koja je još uvijek ustvari ostala samo želja.
Nekad pomislim da te ne znam čuvati. I da ne znaš biti lud za mnom.
Rijetko kad sam u stanju odgovoriti na pitanje - vrijedi li sve ovo? Budim se u suzama. Srce otkucava brže nego ikad.
Ja znam da ću i bez tebe biti dobro.
Ja sam sebi dovoljna.
Plaši me da li ću znati pustiti te, da li ću željeti to.. Sve više mi se čini da tu osobu pored sebe i ne poznajem. To nisi ti.
Sa suzama u očima, i posljednjim atomom snage, drhtavim nogama trčali su u skloništa. Molili su se za bolje sutra. Neki su uspjeli pobjeći od granata i metaka prezrivog neprijatelja.. Mnogi i nisu. Jedanaest hiljada petsto četrdeset i jedno.
Tačno toliko ih je prolilo svoju krv po ucviljenim ulicama Ovoga grada. Muškarci, žene i djeca. 'Niko neće znati što je na brata pucao brat'
Šta je krivo jedno dijete koje je zaustavljeno u prvim koracima za loptom? Šta su krive majke, i žene, i svi oni koji su se borili dušom, i tijelom? Šta je iko kriv?
Nakon dvadeset godina ostale su suze. Ostala su zamišljena lica prolaznika, ostalo je cvijeće koje lagano vene, i Sarajevske Ruže vječno urezane pod našim koracima. Ostali su spomenici, i ožiljci na fasadama, i ožiljci na dušama ljudi. Ostala je Sarajevska Crvena Linija.
Samo uspomene lete kao dim od cigarete. Nekad riječi tako malo znače.
"Poslije ljubavi ostaju telefonski brojevi koji blijede Poslije ljubavi ostaje sto u kafani, i začuđen pogled konobara što nas vidi sa drugima Poslije ljubavi ostaju tamne ulice kojim smo se vraćali. Poslije ljubavi ostaje rečenica: 'Dobro izgledaš, nisi se ništa promijenila. Javi se ponekad, imaš još moj broj.' Ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada doći; spuštena slušalica kad se javi nečiji tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Poslije ljubavi ostaju saučesnici, čuvari tajne koja više nije tajna Ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo poznati parfem na nepoznatoj ženi Ostaju prepune pepeljare, prazno srce, navika da se pale dvije cigarete istovremeno, fotografije snimljene u prolazu, zagubljene ukosnice, taksisti koji nas nisu voljeli, i cvjećarke koje jesu Poslije ljubavi ostaje povrijeđena sujeta, ostaju drugi ljudi i druge žene Poslije ljubavi ne ostaje ništa."
Arsen Dedić
"Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim jedino možda to da si ostala najlepša medalja iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali."
Miroslav Antić
Kad ti rešetke na srce stave svaka je ljubav samo laž gde nema dima neće bit' ni vatre ali bićeš sigurna da znaš
da smo ipak mogli mnogo više od ovog ništa što smo sad nekad sam znao da za tebe dišem a ti da prihvatiš moj pad.
i sve bih dao da drhtim još jednom od straha da te izgubim.
Aco Pejović
dreaming of what could be,
and if i'll end up happy, i will pray.
wanna feel the warm breeze,
sleep under a palm tree, feel the rush of the ocean.
